Zavirili smo u hrvatsku povijest i naišli na zanimljive, poznate i manje poznate crtice, različite primjere filantropije, dobrovoljnog davanja s ciljem ulaganja u opće dobro:
- Jeste li znali da je zagrebački park Maksimir filantropski čin?
Zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac uredio je današnji park Maksimir kao perivoj za korištenje svih članova zajednice. Uz perivoj “Maksimilijanov mir” smješteno je uzorno poljoprivredno dobro s prikazanim djelatnostima za unaprjeđenje sela. Ondje su se održavale godišnje poljoprivredne izložbe i dodjeljivale nagrade za poticanje izvrsnosti. Slično nastaje Marmontova aleja u Karlovcu, kasnije niz drugih drvoreda – Marmontov Gaj u Gospiću, drvoredi u Petrinji, Dugom Selu, Novoj Gradišci…
- I prvo kazalište u Slavonskome Brodu djelo je filantropije
Časnik Fochmann u Brodskoj tvrđavi uglavnom svojom donacijom i radom vojnika preuređuje prostor za “Fochmannovo kazalište”- prvo u Brodu 1836. – otvoreno za građanstvo. Fochmann nije jedini brodski donator – časnik Mollinari donirao je gradu Brodu lijevano željeznu ogradu uz savsku obalu – dugu oko 1 km – Mollinarijevo šetalište.
- …kao i muzej u Koprivnici.. i ne samo tamo
Koprivnički gradonačelnik Vlado Malančec (Zagreb 1898. – Koprivnica, 1985.) – inače odvjetnik – bio je osobit ljubitelj umjetnosti i član gotovo svih međuratnih humanitarnih, karitativnih, pjevačkih, sportskih i drugih koprivničkih društava. Bavio se novinarstvom i izdavaštvom (jedno je vrijeme bio nakladnik Podravskih novina). Oporučno je svoju palaču – sa svim umjetničkim inventarom – ostavio gradu za muzej, a dr. Leandar Brozović skupio je veliku zbirku, koja je jezgra muzeja. U Varaždinu je donacijama skupljena zbirka za gradski muzej i zbirku kukaca.
- Tko je Josipa Vancaš i zašto nagrada za dobrotvorku godine nosi njezino ime?
Josipa Vancaš, ilirska mamica, kako su je zvali brojni pripadnici Ilirskoga pokreta, pionirka je i okosnica ženskog osvješćivanja, okupljanja i učenja o vlastitu narodu. Nesebično je, uporno i do kraja života pomagala brojnim pripadnicima ilirskog pokreta – u kući Vancaševih u zagrebačkoj Opatičkoj ulici predloženo je osnivanje „Matice Ilirske“, ondje su se svakodnevno sastajali Ljudevit Gaj, Dimitrije Demeter, Vjekoslav Babukić, Ljudevit Vukotinović, Stanko Vraz, Petar Preradović, Ivan pl. Trnski, Bogoslav Šulek, Ivan Mažuranić (hrvatski ban- od godine 1873. do 1880.), Ivan pl. Kukuljević, biskup Strossmayer i niz drugih jednako oduševljenih, iako manje poznatih Ilira, a Vatroslav Lisinski ondje je prvi put slušao arije iz svoje opere „Ljubav i zloba“.
Istinska dobrotvorka mladih Ilira, svesrdno je pomagala i Ilirskoj čitaonici, Gospodarskom društvu, Narodnom muzeju i Matici ilirskoj (prvi su prilozi za osnivanje Matice skupljani u njezinu domu). Pomagala je rodoljubne i dobrotvorne akcije, sirotinju i siromašne đake. Zvali su je majčicom Ilira, narodnom našom vilom, prijateljicom književnosti, a zbog ljepote i zagorskom ružom, nježno je spominjali, voljeli je i cijenili.
U rano doba “Ilirskog preporoda” održavaju se brojne dobrotvorne priredbe – skupljanje novčanih sredstava za školovanje, stipendiranje darovitih (tombola, plesovi, koncerti, večere).
- Zagrebačke bolnice
U 18. st. na početku Ilice, južne strane, počinje djelovati bolnica Milosrdne braće. Izdržavana kao zaklada, zove se i zakladna bolnica. Zauzimala je cijeli blok između 4 ulice, s kapelom Ranjenom Isusu s glavne strane. Oko 1930. godine zaključuje se da više nema dovoljno mjesta, pa se raspisuje natječaj za rješenje Zakladnog bloka. Prodajom zemljišta nastoji se što više sredstava za izgradnju Zakladne bolnice na novoj lokaciji – na Rebru.
I bolnica Sestara milosrdnica izgrađena je 1846. kao djelo hrvatske filantropije.
U 1930-tima pojavljuje se inicijativa i raspisuje natječaj za židovsku bolnicu, za koju je već Židovska općina donacijama prikupila sredstva i nabavila zemljište, no izvedba projekta onemogućena je terorom nad Židovima za vrijeme NDH.
- Zaklada Jelačića bana
17. prosinca utemeljena je u Zagrebu Zaklada Jelačića bana za nemoćne vojnike i njihove obitelji. Ban Jelačić ostavlja sredstva za siročad vojnika, koji su izginuli u ratu. Jedan majur Jelačićevih nalazio se na mjestu današnjega Radničkog dola i Kukuljevićeve ulice. Na istočnome je brijegu uređeno sirotište s kapelicom sv. Josipa – današnja Nazorova ulica. Dohotkom obradivih površina pokrivaju se troškovi skrbi za siročad. Zakladom upravlja odbor časnih i stručnih građana. Između dva svjetska rata gradi se nova zgrada sirotišta te zgrada sa školom i internatom za slijepe.
- Banijska pomoćnica
Na području Karlovca djelovala je institucija „Banijska pomoćnica“ za međusobnu pomoć posuđivanjem
- Uloga J. J. Strossmayera
Zalaganjem J. J. Strossmayera osnovano je 1850. godine Društvo za povjestnicu jugoslavensku – Kukuljeviću se omogućuje istraživački rad arhivske građe u Dubrovniku, značajne za hrvatsku povijest.
Biskup Strossmayer bio je po mišljenju mnogih najveći i najkorisniji mecena na slavenskome jugu. Razvijao je kulturu i školstvo, stipendirao darovite pojedince, pomagao razvoj sela, skupljao djela starih majstora, velikim nagradama osnažio zagrebački Poljoprivredni sajam… Pokretački je mecena današnje HAZU i ključna osoba u stvaranju modernog sveučilišta.
- Prvo zagrebačko kazalište
Zagrebački trgovac Kristofor Stanković dobio je prvi zgoditak na bečkoj lutriji. Tim je novcem 1836. godine izgradio prvo pravo kazalište u Zagrebu i darovao ga zajednici – riječ je o današnjoj Gradskoj vijećnici na Markovu trgu.
- Vlastitim novcem financirao HNK
Stjepan Miletić, najpoznatiji intendant HNK, deset je godina – koliko je bio intendant – obiteljskim novcem pokrivao većinu troškova te institucije – ne pristajući na potrebne ustupke vlastima – i tako osiromašio dotad dobrostojeću obitelj.
- Planinari-filantropi
Većina planinarskih domova i skloništa širom Hrvatske sagrađena je donacijama i dobrotvornim radom. Najveći je bio Tomislavov dom, ujedno i sjedište HPD-a. Ta je velika građevina sagrađena entuzijastički, zajedničkim volonterskim akcijama brojnih obrtnika i planinara. Na taj je način uređen i izvor i spremište za vodu u tavanu… Tih je godina gradska općina sagradila i “Činovnički dom” – današnji Željezničar. I kapela sv. Marije sagrađena je donacijama, kao i ostali domovi pojedinih planinarskih društava. Gradski inženjer Milan Lenucci (poznat kao autor zagrebačke “zelene potkove”) gotovo je svakodnevno poslije posla odlazio sa sjekiricom i lopaticom uređivati planinarske staze po Medvednici. Neposredno nakon Drugoga svjetskog rata tu je plemenitu naviku nastavio Vladimir Horvat, novinar, koji je među ostalim sam izveo “Horvatovih 500 stuba”- od livada Rauchove lugarnice do kraških vrtača na dnu – na sjevernom obronku Medvednice.
- POS – nekoć davno
Nakon Prvoga svjetskog rata mnoštvo se ljudi doseljava u gradove tražeći bolje uvjete života i rada, a Zagreb znatno kasni s omogućavanjem dovoljnoga broja stanova. Grade se nove škole, postavljaju trase novih prometnica, a gradska općina gradi na svojim lokacijama niz stambenih sklopova – manjih naselja – kojima osigurava smještaj za svoje službenike – Cvjetno naselje, dio naselja uz Petrovu ulicu ili pak stanove sa što jeftinijim najamninama. Zagrebačka nadbiskupija u općem angažmanu oko stanova koristi svoj veliki biskupski vrt (povrtnjak) za izgradnju sklopa za smještaj potrebnih – riječ je o bloku ‘Vatikan’ sa 20-ak stubišta, u kojem su također socijalne stanarine.
- Korporativna filantropija?
“Zagrebačka Ledana” koristila je uglavnom radništvo iz sela Kraljev Vrh iza Medvednice. Ti su radnici tijekom vikenda odlazili do svojih obitelji vlakom pa pješice, a u radnom tjednu spavali u nekoliko velikih spavaonica u sklopu pogona u Bauerovoj ulici. Nakon Prvoga svjetskog rata tvrtka im je izgradila tipske, solidne obiteljske kuće u njihovu selu, na njihovim parcelama. U Zagrebu uz ulicu ispred pogonskih zgrada gradi zgradu za iznajmljivane stanova za srednji platežni razred.
- Filantropski čin zbog ljubavi prema ženi
U glumicu Ljerku pl. Šram smrtno je zaljubljen njezin susjed iz Mesničke, mladi liječnik i novinar Milivoj Dežman. Koliko lijepa, toliko i bolesna, Šramica boluje od neizlječive tuberkuloze. Kao vrlo utjecajan čovjek svoga doba, glavni urednik i direktor dnevnika Obzor te liječnik u Bolnici milosrdne braće na Jelačić placu, Dežman pokreće i – vlastitim sredstvima i skupljanjem dobrotvornih priloga organizira gradnju sljemenske bolnice – tako nastaje prva bolnica za plućne bolesti na jugu Europe, podignuta koliko zbog potrebe liječenja proširene plućne bolesti, toliko iz velike ljubavi Dežmana prema bolesnoj Šramici.
- Da je svaki od aktera u navedenim primjerima gledao samo svoj interes, živio poput otoka zanemarujući potrebe i probleme svoje zajednice, danas ne bismo imali brojna književna djela, velik dio kulturne baštine, muzeje, kazališta, pa čak ni cijele gradske četvrti i bolnice. Kako je povijest učiteljica života, tako i ove primjere iz povijesti možemo gledati kao putokaz, smjernice, sugestiju za dobra djela, inspiraciju za djelovanje u filantropiji. Ili smo danas manje filantropi..???