Melinda godišnje volontira između 200 i 300 sati u Humanitarnoj udruzi Naš san njihov osmijeh iz Pule. Ove godine odradila je već 123 sata kroz 22 organizirane i provedene aktivnosti. Njena glavna volonterska pozicija je rad u skladištu hrane i odjeće gdje svakog utorka i četvrtka dežura u vremenu od 17 do 19 sati i to bez izostajanja. Kako je mjesec listopad mjesec svjesnosti o Down sindromu, važno je istaknuti da je Melinda osoba s Down sindromom koja sama u teškim uvjetima živi sa svojom majkom boreći se za vlastitu egzistenciju.

Melinda svoj volonterski doprinos obavlja savjesno, a nadasve precizno i uredno što je svima vidljivo u posloženoj odjeći i obući u skladištu udruge. Ona je također neizostavan dio volonterske ekipe koja na štandovima na javnim površinama prezentira rad Udruge, a njezina ljubav prema poznatim joj i nepoznatim osobama definicija su filantropskog dijela rada Udruge. Njezin utjecaj u društvu kroz volontiranje nije samo kvalitetna integracija osoba s Down sindromom, već primjer i poticaj ostalima koji nemaju psihofizičke teškoće.

Volontirala je na preko 50 aktivnosti prikupljanja donacija u trgovačkim centrima te na javnim površinama, na kreativnim radionicama, sortiranju donacija u skladištu, primopredajama donacija štićenicima i mnogim drugim aktivnostima u kojima je prednjačila svojom pozitivom, dobrotom te podizanjem svijesti kod sugrađana. Melinda se ne koristi virtualnim svijetom, zbog čega je njena komunikacija s ostalim volonterima ograničena na usmene dogovore, no niti to je ne sprječava da uvijek bude spremna za volontiranje i pružanje pomoći kako bi promijenila društvo u kojemu živi.

Melinda kao volonterka ne poznaje razliku među kolegama, među donatorima, među korisnicima, svaki joj je čovjek jednak i prema svakome iskazuje jednaku snagu ljubavi i dobrote što je čini iznimnom članicom naše organizacije. Melinda svojim radom, predanošću i sveprisutnim doprinosom svojoj zajednici svakodnevno daje primjer sugrađanima i kolegama što je dobrotvorstvo u društvu.

Tisuću neodgovorenih pitanja o autizmu, autističnoj djeci i svim poteškoćama koje on nosi, Maji Bonačić, 31-godišnjoj psihologinji bilo je sasvim dovoljno da zagrebačku adresu zamijeni onom na otoku. Naime, nakon održavanja jedne edukacije korčulanskim odgajateljima o poremećajima kod djece koji su godinama bili prepušteni sami sebi te se borili s manjkom informacija kada su u pitanju razvojni poremećaji, Maji je bio poticaj da pokrene osnivanje Centra za ranu intervenciju i dijagnostiku djece s teškoćama u razvoju, prvog takve vrste na otoku Korčuli. Kao majka djeteta koje je također imalo teškoće u razvoju, Maja je i sama prije nekoliko godina na vlastitoj koži osjetila koliko birokracija može biti okrutna i koliko nedostaje stručne podrške i razumijevanja roditelja djece s različitim poremećajima.

Osim u pomaganju drugima i podizanju svijesti okoline o poremećajima iz autističnog spektra, Maja je svoju zadovoljštinu pronašla i u sportu, koji je njena mirna luka nakon svakodnevnih životnih oluja kroz koje prolazi. Naime, ova samohrana majka, dugogodišnja je uspješna sportašica, triatlonka koja je čak u sedmom mjesece trudnoće osvojila srebrnu medalju u triatlon štafeti. Osvajala je preko 20 puta razna državna postolja, bila tri put državna prvakinja, a osim toga pronašla je i način kako kombinirati sport i posao – kroz projekt Zaigrana pedala, gdje na biciklu, koji uopće nije vozila do prije nekoliko godina, ide od grada do grada te drži besplatna edukativna predavanja o autizmu, s ciljem osvješćivanja tog poremećaja na drugačiji način, onaj koji ne piše u dijagnostičkom priručniku.

Cilj Majinog projekta i svih njenih predavanja je skrenuti pažnju na važnost primjene igre u radu s djecom s poremećajem iz autističnog spektra. Maja uvijek ponovno naglašava koliko je važno pričati o autizmu kao zasebnom poremećaju koji može i ne mora uključivati intelektualno zaostajanje te kojim se mehanizmima to može spriječiti ili smanjiti zaostajanje. Ova hrabra, samohrana majka još je jednom pokazala kako se uz puno truda, upornosti i odricanja, mogu napraviti čuda, a da potencijali koje krijemo u sebi nemaju granice.

Josipa Rasinec je izuzetno svestrana i kreativna osoba koja nesebično pomaže svima u svojemu okruženju. Promiče ravnopravnost spolova i ljudska prava te se aktivno zalaže za jačanje položaja žena u društvu. Sudjeluje u kampanjama protiv nasilja nad ženama.

Svojim radom, ali i donacijom vlastitih financijskih sredstava, kao i umjetničkih slika i različitih uradaka, sudjeluje u humanitarnim akcijama namijenjenima različitim skupinama: oboljelima, ženama izloženima nasilju, osobama s invaliditetom. Djeluje i aktivno radi u više različitih udruga: žena, umjetničkim, kao i osoba s invaliditetom. Pored toga ostvaruje suradnju s mnogobrojnim institucijama i udrugama na području Koprivničko-križevačke županije. Motivira ljude u svom okruženju na volontiranje u različitim oblicima. Aktivno sudjeluje u projektu Festivala žena iz ruralnih područja te je 2013. godine osvojila lentu Prve pratilje Najseoske žene i tako je postala ambasadorica koja promiče važnost i vrijednost žene u ruralnim područjima. Često je budna do ranih jutranjih sati, ali ne mari. Izrađuje kostime, ukrašava pisanice, šije i izrađuje i lutke, uglavnom za dječje predstave. Kada obavi sve poslove u polju i staji nastavlja s kreativnim radom. Radi što voli i uživa u uspomenama koje svakoga dana stvara.

Josipa potječe iz slikarske obitelji i kažu da je talent naslijedila od oca. Ona svoj talent pokazuje u različitim oblicima – od slika, ručno oslikanih pisanica, lutki – do slika na platnu i nesebično ga poklanja svima u svom okruženju, Virju u kojem živi u Koprivničko-križevačkoj županiji. Imala je brojne zapažene nastupe u medijima: na televiziji, na radiju i u tiskovinama gdje je uvijek zastupala žene uz naglasak na potrebu afirmacije i umrežavanja žena te međusobnog pomaganja, a posebice pomoći onima kojima je to potrebno i nesebičnog davanja svega što čovjek može pružiti.

“Gdje je ljubav, ondje je i Bog” – baš kao u naslovu knjige u kojoj su skupljene misli i riječi Majke Tereze, tako nam često govori i naša prijateljica Jasmina Labrović Sabljić.

Svjedoci Jasmininog zalaganja za najpotrebitije, kroz više udruga i samostalno, kandidirali su je za Dobrotvorku godine. Jasmina se svaki dan trudi ljudima učiniti život ljepšim i svijet ugodnijim mjestom za život. Pomaže onima koji su slabijeg imovinskog stanja, prikuplja za njih odjeću, obuću, hranu i ostale potrepštine za život. Svojim autom i o svom trošku prikuplja hranu i potrepštine za one potrebite…i kad stigne doma – obavi sve kućanske poslove, brine o dvoje djece i ne zapostavlja obitelj.

Po zanimanju je njegovateljica te je posebno osjetljiva na stare, nemoćne i djecu. I sama je majka dvoje djece u kojima se također trudi probuditi volju i želju za humanošću. Ova žena otvorenog srca prema svima, uvijek nasmijana bez obzira na sve tegobe, ne govori o svojim djelima javno, smatra ih uobičajenim te da bi svatko trebao biti takav. Blagdanima, kao i po potrebi, vidjet ćemo je kako donira igračke i slatkiše na bolničkom odjelu pedijatrije. Osim za stare, nemoćne i djecu, Jasmina je jako osjetljiva i na postupanje prema životinjama te je aktivna u traženju udomitelja i pomaže prilikom njihovog udomljavanja. Nerijetko će sudjelovati na prosvjedima protiv zlostavljanja životinja iskazujući svoj stav o pravima koja im se moraju omogućiti.

Jasmina se zalaže za pravo na dom te sudjeluje u akcijama protiv deložacija kako bi spriječila da obitelji ostanu bez jedinog krova nad glavom. Pomaže i beskućnicima, volontirajući s njima u prodaji njihovog časopisa koji također i sama kupuje. U vrijeme migrantske krize Jasmina je provodila dane i noći volontirajući u radu s migrantima koji su pristizali u našu zemlju nakon dugog i neugodnog putovanja kako bi im bar malo vratila nadu u bolje sutra. I sama nezaposlena, nesebično odvaja od sebe i daruje drugima koji su u potrebi. Zbog svega što radi i za što se zalaže te zbog njezinog poticanja drugih na dobro, zaslužila je kandidaturu za Dobrotvorku godine.

Ovo je priča o jednoj plemenitoj ženi čija je misija pomaganje, prijateljstvo i dobrota. Njenu priču možemo započeti riječima: Bio jednom jedan…paket. “Jednog dana na Facebook profilu moje kolegice pojavila se molba za pomoć jednoj siromašnoj obitelji iz Vinkovaca i ja sam poželjela poslati paket…“ često nam ponavlja Gordana Vincek iz Varaždina.

Od 2011. godine voditeljica je grupe građanske inicijative Facebook humanitarci Varaždin i jedna je od osnivačica i trenutna predsjednica istoimene udruge koja pomaže građanima u teškoj financijskoj situaciji donacijama hrane, higijenskih potrepština, odjeće, obuće te ostalih stvari potrebnih za dostojan život. Udruga se osim pomaganja u vidu donacija bavi: organiziranjem dječjih humanitarnih igraonica i dječjih sajmova rabljene odjeće, obuće i igračaka; prikupljanjem starog papira i tekstila za Udrugu Spas; prikupljanjem tekstila za Socijalnu zadrugu Humana Nova te svim ostalim akcijama kroz koje se trudi pomoći socijalno osjetljivoj skupini potrebitih građana.

Gordana je redovna posjetiteljica lokalne VTV televizije, putem koje širi saznanje o postojanju udruge te animira građane na pomaganje. Isto tako, informacije o odrađenim humanitarnim akcijama objavljuje na svim portalima Varaždinske županije te u svim lokalnim novinama. Osim konkretnoga, terenskog rada u udruzi, Gordana svojom upornošću, optimizmom i osmijehom sve u svojoj okolini motivira i potiče na uključivanje u rad udruge koju je od temelja postavila na noge.

Privatno je skromna i osjetljiva na nepravdu, a na djelima je velika i glasna. Svaka njena akcija je ostavština za budućnost i zadužuje nas kao društvo. Čovjekov rad mora imati neki cilj, njen je biti korisna drugima!